Bok. Imam 18 godina. Nevinost sam izgubila sa 14 tako da me dečko silovao. Poslije toga sam bila kod psihijatra, lječenje od traume itd. Uspjela sam sve prebtodit i naravno bila u vezi dosta puta poslije njega. A on je bio u zatvoru 2 godine. Imam veliko nepovjerenje prema muškarcima i ljudima općenito. Kada je izašao iz zatvora vidjela sam ga 2 puta.
1. put sam ja plakala i tresla se, a 2. puta je on pred cijelim gradom (bila je subota – izlazak) kleknuo pred mene plakao i molio me da mu oprostim. Mal je grad.
Pljunila sam ga i nasmijala mu se u lice. Često se pitam kako bi meni bilo prvi puta? Dal bi više sama sebe cjenila. Kakva bi osoba postala? Jer sam uvjerena da se to uvelike odrazilo na moju sobnost. Njega je život sam kaznio, postao je propali klošar, puca se he*oinom, alkoholičar, bez posla i cilja u životu. Na jedan način sam mu zahvalna jer sam sada ovakva kakva jesam. Trudim se uspjeti u zivotu i postavila sam si velike ciljeve. Za koje sam sigurna da ću ih ispuniti jer nemate pojma kakvo je kada ste iztraumatizirani s očitim posljedicama i odlučite se oporaviti, popeti na vrh i još uspjevate. I eto kada za par godina budem tamo gdje želim, živim za dan kad ću ga vidjeti onako jadnog nafiksanog svime mogućim i da znam da me nije uništio. Samo da mu poklonim smješak. Za onaj njegov prije nego me udario i time mi oduzeo svjest i napravio to što je napravio. Znam da je dug post al smatrajte se počascenima jer možete birati s kim i kako. Neki ljudi bi sve dali da osjete prvu ljubav prvi puta.
0 komentari:
Objavi komentar