Ljudi su me gazili zato što su bili ljubomorni, a nisu imali neki razlog, imala sam sve što i oni. A ja, kakva sam hronično naivna, uvijek padnem na lijepe riječi pa im počnem vjerovati. Zbog silnih noževa u leđa sam pala u neki svoj mentalni zatvor, sve mi je bilo monotono, sve sam radila rutinski te malo pričala. Ali, to se promijenilo. Tačnije, nisu se promijenili pogledi ljudi prema meni, već ja. Osnažila sam. Sada napokon za sebe mogu reći da sam neovisna osoba, okružena dobrim ljudima.
Osoba koja ima svoj stav i jak karakter. Svoju naivnost sam okrenula sebi u korist, počela sam vjerovati samo sebi. I jedina stvar koju sam kroz život shvatila jeste da ne očekujem puno, pa se neću razočarati te također da me ništa više ne može iznenaditi. Na svojoj koži ili svojim očima sam vidjela kakvi ljudi mogu biti.
Danas sam jedna ruža, trnovita i lijepa u isto vrijeme. Svoje emocije, koje su većinom sretne i vesele, čuvam za najbliže. Danas sam - sretna. Ovo pišem da bi ljudi koji ovo čitaju izvukli pouku, ne da se istresem. Vjerovatno nisam jedina koju je zadesilo nešto što je pogodilo :)
0 komentari:
Objavi komentar